četvrtak, 02.04.2009.
- 23:20 -Muškarci
Imam osjećaj da se "povijest" ponavlja. Ono što sam doživjela prije par mjeseci se opet događa. Odgovornost, strah, nezrelost, udaljavanje.
Čekam...
Nije još jasno...
Ali slutim.
Prepoznato mi je...
ponedjeljak, 30.03.2009.
- 20:37 -Dolazi bebaaaa
Zadnjih tjedan dana sam svakodnevno čekala stvari koje nisu i nisu htjele doći. Nisam previše o tome razmišljala jer nisam htjela previše očekivati i razočarati se na kraju. Ali polako su se pojavljivali i svi simptomi (osim povraćanja, na svu sreću). Najprije sam stalno bila gladna (a kada bi malo pojela, već sam bila sita i prejedena), prsa su mi malo veća i bole lagano na dodir, u trbuhu me tu i tamo zaboli kao da imam stvari (tako da sam više puta rekla - evo, dobila sam ih), dobre volje sam (stalno vesela, pozitivna, opuštena i nasmijana), prištiće sam dobila kao prije menstruacije, slabo mi je bilo više puta (ali ne kao da ću povraćati), stalno pišam, napuhana sam, vrtilo mi se u glavi i na aerobiku nisam imala dovoljno snage - mislila sam da ću pasti u nesvjest ako se ne zaustavim. I kao što mi je cimerica rekla - oči su mi svjetlile. 
Tako da smo se Slatki i ja dogovorili danas kupiti test. Trebali smo počekati dugačku minutu, a onda je on htio prvi pogledati i rekao mi prije nego sam vidjela. Joj, joj, poredenček moj... Test je pokazao lijepi plusić - jako izražen! To znači da nisam točno 2 tjedna trudna nego malo više. A znamo i kada nam se to dogodilo - 8.3. Ne koristimo nikakvu zaštitu i svršava u mene 2 dana nakon stvari i tada kada ih imam. Ali ovaj put se previše zanio i htio mi napraviti bebu i uspjelo mu je. Rekla sam mu da nemam još plodne dane, ali da bi moglo uspjeti ako ima jako dobru spermu (očito ju ima, 
). Preporučila sam mu neka premisli o tome jer je to velika odluka i kada je razmislio je rekao da zapravo ne želi dijete još neko vrijeme. Ali sada je tu...
Oboje smo prestrašeni, ali ja sam istovremeno i jako sretna, ponosna, zadovoljna, ispunjena... To sam dugo htjela i sretna sam da se dogodilo iako još nije pravo vrijeme. Ne znam kako ću reći roditeljima - oni misle da smo tek mjesec dana skupa. Nisam im mogla reći da smo zapravo "već" 5 mjeseci u vezi jer sam do prije 2 mjeseca još bila sa N. To me najviše brine. Ali reći ću im da se slučajno dogodilo (što je zapravo i donekle istina) i da ne želimo pobaciti. Iako je on to htio, ali ja se tome protivim. Toliko dugo sam htjela zatrudniti i sad mi se želja ostvarila. A i bojim se pobačaja, posljedica koje bi mogle ostati i moje žalosti koje bi bila nakon toga, osjećaja krivnje jer sam ubila svoje dijete ili osjećaj ljutnje što sam to napravila zbog njega. Mislim da bi to uništilo našu vezu. To sam mu i rekla. Tako da smo se dogovorili zaplivati u uzburkano more i vjerujemo da ćemo naći obalu i da će nam i dalje biti lijepo. Njega brine novac (jer nismo stalno zaposleni), što će reći njegovi roditelji, da neće više imati slobodu i moći opušteno živjeti, da nije sposoban preuzeti takvu odgovornost i odgajati dijete. Za ovo zadnje nema pravo, mislim da je sposoban, pogotovo kada se nađeš u takvoj situaciji - moraš biti. Za slobodu ću se ja potruditi da ju ima koliko ju bude htio jer ne želim da me optužuje da sam mu život uništila. Ali moram priznati da je zaista hrabar. Razmišlja već o imenima, državljanstvu, zvati će ginekologa i dogovoriti pregled na kojeg ćemo ići skupa... Ponosna sam na njega.
Danas sam imala aerobik kojeg i dalje vodim, naravno... Samo sam se bojala previše skakati. Iako sam si pustila toliko, koliko sam se osjećala u redu. Samo ne znam kako će to ići dalje bez da cure znaju da sam trudna jer ne mogu stalno štrajkati. A dogovorili smo se nikome ne reći prva tri mjeseca dok ne bude već malo sigurnije da je sve u redu i da prođu kritični mjeseci. Ne znam kako ću izdržati biti tiha. Najrađe bi svima rekla jer sam sretna do neba i nazad. Svaki put kada se sjetim da sam trudna se počnem smijati od veselja. Samo moja cimerica zna jer je i sama skužila i već mi je neugodno stalno joj o tome nešto govoriti, tako da se suzdržavam (ali mi ne ide baš 
).
Nas dvoje smo danas počeli jesti još zdravije, već par dana spavamo redovito (od ponoći do 9 ujutro), šetamo i sretni smo. Danas sam nam nabavila puno voća i povrća i lijepo to papamo. Sada ću nam napraviti sok od naranče, idemo se otuširati i raditi za fax, pa pajkiti... Sutra ćemo imati vjerojatno točno tri tjedna... 
To znači da mu/joj srce počinje tik-takati. Jedva čekam da se Slatki pomiri sa situacijom, pa da skupa uživamo u tim trenucima. Rekla sam mu da ću ga pustiti par dana na miru da dođe k sebi. Ali non-stop se čujemo i dopisujemo i o tome pričamo, hehehe... Tako da ne znam koliko mira ima. 
četvrtak, 05.03.2009.
- 19:10 -Zbunjenost
Tko sam ja, što želim, što osjećam?
Čekaj, izabrati ću!
Nasmijem se, žalostna sam, zamišljena, zabrinuta...
Ne, ne osjećam to.
"Biti ću vesela!"
Smješak, sretna sam...
Ne boli me, ne želim, ne očekujem, ne volim i ne mrzim.
Razum...
Odlučujem se...
Volim ..., Smeta me..., Želim... Riječima dopunim rečenice.
Osjećam, žalostna sam, razočarana, slomljena. Zaista?
Pliva li to prema površini?
Jesam li jaka?
Hoću li se moći nasmijati?
Zbunjena sam... 
utorak, 03.02.2009.
- 18:14 -Nova pot...
Ljubim te, LPP! 
četvrtak, 29.01.2009.
- 00:55 -"Tanka je granica između ljubavi i mržnje"
Danas smo „Najdraži“ i ja doživjeli jedan od najružnijih dana za naš odnos od kada se poznamo. Bio je katastrofa. Svađali smo se i mrzili. Mislim da sam dobrim dijelom ja kriva za to što se događalo. Izgubila sam volju i motivaciju truditi se za njega jer vidim da se on jako malo trudi. Čini mi se da mu niti najmanje nije stalo za moje osjećaje, da gleda samo na svoje želje, da mu nije problem povrijediti me, da se niti ne trudi držati se onoga što je na neki način obećao – biti mi prijatelj. Zna da mi treba potpora, zna da mi treba njegova potpora, zna koliko mi znači. Rekla sam mu da me prekid nije toliko povrijedio i bila sam jako sretna što ćemo ostati prijatelji. To me je skoro dovoljno punilo da nisam plakala. Sada se osjećam gore nego kada smo prekinuli. Razočarao me je i povrijedio. Govorio mi je neistinu, opet nije premislio o onome što je izgovarao. Nezrel je... Govori ono što smatra da druga osoba želi čuti i ne pomisli što zapravo misli. I onda ima pritisak, stvari se sakupljaju i kada se nakupe, on jednostavno napravi po svome jer mu je već dosta svega – i onda druge povrijedi.
Jako boli činjenica da mi ovo radi osoba koju sam tako dugo i tako jako voljela. Otvorila sam mu se, prepustila, jako trudila, i prilagođavala. Prihvatila sam puno stvari zbog ljubavi prema njemu. Cijenila sam ga takvog kakav je i takvog ga prihvatila. On zapravo nikada to nije u potpunosti napravio – nije me iskreno i bezuvjetno volio, puno toga je bilo u njemu i njegovoj podsvjesti. Obećao mi se za cijeli život, radio mi dijete, nudio sigurnost. A onda iznenada to sve izvrnuo na glavu i pobjegao, i sve dalje bježi... A ja galopiram za njime, nadam se da ću ga uhvatiti, da ćemo moči trčati jedno kraj drugoga ako ne već jedno sa drugim. Ali on se ne osvrće i ne razmišlja o granama koje pusti za sobom da me opale po nosu. I ja se borim, trčim dalje, ne gubim nadu. I kada se zaustavi, pogleda me, počne mi se smijati zbog ozljeda na licu i kaže da sam ružna i spora, te pobjegne.
Što ja želim? Želim barem ono što smo imali prije 6 godina, kada smo bili „samo“ prijatelji. Želim njegov iskren osmjeh u mom društvu, želim njegov trud, zanimanje za moje osjećaje, spremnost čuti me, utješiti me kada mi to treba, želim njegov oslonac. A on to ne želi. Njemu smeta što to želim i još gore – da mu to (po)kažem. Zato mi se čini da je jako sebičan i usredotočen samo na svoje želje i potrebe. Ili mu možda tako jako malo značim da nije spreman potruditi se za mene. To sam mu danas pokušala objasniti – da sama nisam spremna potruditi se oko osobe za koju mi nije stalo, a vrijedi i suprotno (ako mi je stalo, jako se potrudim). A on je nekako htio da mi ne znači puno, a da sam i dalje spremna jako puno napraviti za njega. Ne shvaća kako je meni teško biti mu blizu samo toliko i samo tada kada on to želi i koliko on želi.
Sve ovo sam mu danas rekla, ali na puno ružniji i osjećajniji način. Bila sam ljuta na njega još od jučer, prekjučer... Rekao je nazvati, pa me nije, rekao je doći zadnju večer doma (rekla sam mu da mi treba razgovor s njim, da bi mu voljela pomoći spakirati stvari) i govorio je da dolazi - oko 19 bi morao doći, a došao je u 1 ujutro. I ja sam ga pospana čekala i prihvatila da neću niti taj dan dobiti razgovor koji mi je toliko trebao. I nisam ga odmah osuđivala niti mu pokazala ljutnju. Pitala sam ga zašto je tako kasno došao. Odgovor je bio, da je razgovarao sa Onom. O čemu? O njenom bratu... Bila sam se tješila da ima neki podosta važan razlog zašto me je na zadnju skupnu večer pustio čekati. A opet me razočarao. I onda mi kaže da ne vidim njegov trud. A kada sam ga pitala da mi nabroji barem 5 stvari koje sam se ja za njega potrudila u zadnjih 10 dana, nabrojao je 2. Znam da se trudim puno puno više od njega. I čini mi se da je potpuno neopravdana ta optužba da ne vidim njegov trud – a i sitnice cijenim. Za njegov kamen sam bila spremna donjeti planinu. I puno njih me puno puta pitalo, pogotovo od našeg prekida – zašto sve to trpiš, zašto se toliko trudiš, zašto sve to radiš za njega, zar ne vidiš što on radi? I ja sam uvijek odgovarala da on to zaslužuje, da vjerujem u njega, da znam da me voli ne glede na to kako se ponaša... Uvijek sam bila na njegovoj strani, čak i sama pred sobom. I sada mi se za sve to zahvaljuje, samo na krivi način. Znanje iz moje škole nosi na fakultet i nadograđuje sa drugom, a pustio je da njegovu staru školu sruše i ne osvrće se za time, nije ga briga... Fakultet mu može ponuditi nešto novo, nešto više, a i on je zreliji i spremniji više se potruditi oko novog znanja. Odlučio se za taj smjer i vjeruje da je to ono što ga u životu zanima i zato ostaje pri tome. Zbrajanje ti i tako ne treba kada naučiš množiti...
Ne bi mi bilo teško kada bi mislila da nismo imali budućnosti, kada bi vidjela da on pati, kada nam ne bi bilo dobro. Ne bi mi bilo tako teško kada bi mislila da je izabrao dobar put (to sam mu i sama preporučila, sama okončala vezu da bi mogao ići putem koji mi se činio dobar za njega). Ne bi mi se srce paralo kada bi znala da mu Ona može dati ono što njemu treba. I ne bi mi bilo teško kada ne bi nestao iz mog života, umro – s njim se dogodilo ono čega sam se uvijek najviše bojala – nestao je. Nije da ne mogu bez njega – i tati sam davno rekla da mogu bez bilo čega, da mi može zabraniti i disati, ali ja ću preživjeti. Opet je isto – mogu bez hrane, vode, izlazaka, prijatelja, telefona, krova nad glavom, novca, partnera, njega... Ali sa svime time je puno lakše i ljepše živjeti. Ali tko je on da bi meni uljepšavao život? I zašto uopće?
)
